S okusom mora
Tko?
Muzej grada Umaga je u suradnji sa Zajednicom Talijana Fulvio Tomizza Umag razvio zajednički projekt S okusom mora kako bi se valorizirala ribarska tradicija i očuvala kulinarska baština s lokalnim ribarskim proizvodima te potaknulo njihovo daljnje širenje i razvoj.
Što?
Kroz projekt S okusom mora informira se javnost o važnosti konzumacije ribe i drugih morskih organizama, sa svrhom educiranja o vrstama riba i drugih morskih organizama te o tradicionalnim kulinarskim praksama, a sve kako bi se potaknula veća konzumacija ribe i morskih organizama i na taj način dugoročno ojačao i ribarski sektor na području Lokalne akcijske grupe u ribarstvu Pinna nobilis.
Projekt je financiran sredstvima iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo.
Riba kao hrana
Tradicionalne male drvene ribarske barke
U Umagu se od početka 20. st. stalno povećavao broj barki za ribolov. Najviše je bilo malih tradicionalnih drvenih barki ravnog dna poput topa, batana, batelina, sandola, koje su bile prilagođene za priobalni ribolov u pličinama. Bile su privezane za metalne stupove, odnosno bitve (bitta), uz lukobran (digu) u umaškoj luci. Na mjestima duž umaške obale gdje nije bilo sigurne luke ribari grade drvene dizalice – grue za osiguravanje „veza“ svojih malih barki: batana, kaića …..
Recepti
Francescho Zacchigna, iz Lovrečice (1953.)
Cipal – bataš, mulj, sievol (Mugil cephalus)
U Jadranu obitava šest vrsta cipala od kojih je gospodarstveno najvažniji cipal bataš. U povijesti istarskog i umaškog ribarstva ističe se svuda kao glavna lovina.
Obitavališta su mu pred ušćima rijeka ili slivovima potoka zato se na našem području lovio u sezonskim lovištima riba Sečovlje, luka Umag, Pozioi zimi. Cipal bataš je u 17. st. bio cjenjeniji od brancina i orade. Čak se i solio i slao u bariliima u Veneciju. Od njegove utrobe se radilo i ulje za svjetiljke. Prije Drugog svjetskog rata u zimskim mjesecima za vrijeme migracije cipala u luci Umag bi se odvijao najveći ribarski događaj u godini pod nazivom tratta dei sievoli. Uvala bi se zatvarala velikom mrežom potegačom (trattom) u vlasništvu Općine.
…..To je za ribara bio luksuz, ribar je čuvao više čizmu nego ruku. Moj otac je nekoć prije 50, 60 godina koristio 20 mreža, koje su imale skupa 360 m, a danas moj sin baca 5 km mreža odjednom.
Danilo Latin, ribar iz Zambratije (1960.)
Ribari
Iako je život uz obalu usko vezan uz ribolov, nekoć u Umagu profesionalna ribarska djelatnost nije bila razvijena. Nije bilo razvijeno tržište ribom pa su ribari često morali trampiti ulov za poljoprivredne proizvode. Manjem je broju Umageža (Umažana) i Šalvorina (Savudrijaca) ona bila ribarski zanat, a većim dijelom dopunska djelatnost uz poljoprivredu. Najviše ih se upošljavalo u vrijeme sezonskog lova riba zbog čega su postojali ribari samo za jedan dan. U ribarskim obiteljima ta se tradicija prenosila s generacije na generaciju. Glava obitelji bio je ujedno kapetan plovila – capobarca, a posadu su činili sinovi, braća i nećaci.
Za ribare prva od prekretnica bila je ugradnja brodskog motora, nakon Drugog svjetskog rata, potom nabava gumenih čizama, zamjena pamučnih mreža s laganijim sintetičkim te ugradnja mehaničkog vitla za dizanje mreže, koje je u Umag došlo 1970-ih godina.
Ribari se obično prikazuju s licem i čelom izbrazdanim od sunca i vjetra. Ne vidi se pritom ruke koje su nažuljane, dlanovi otvrdnuti od soli i mreža, leđa iskrivljena od vesala i konopa.
Predrag Matvejević, (Mediteranski brevijar)
