Francescho Zacchigna, iz Lovrečice (1953.)
Cipal – bataš, mulj, sievol (Mugil cephalus)
U Jadranu obitava šest vrsta cipala od kojih je gospodarstveno najvažniji cipal bataš. U povijesti istarskog i umaškog ribarstva ističe se svuda kao glavna lovina.
Obitavališta su mu pred ušćima rijeka ili slivovima potoka zato se na našem području lovio u sezonskim lovištima riba Sečovlje, luka Umag, Pozioi zimi. Cipal bataš je u 17. st. bio cjenjeniji od brancina i orade. Čak se i solio i slao u barilima u Veneciju. Od njegove utrobe se radilo i ulje za svjetiljke. Prije Drugog svjetskog rata u zimskim mjesecima za vrijeme migracije cipala u luci Umag bi se odvijao najveći ribarski događaj u godini pod nazivom tratta dei sievoli. Uvala bi se zatvarala velikom mrežom potegačom (trattom) u vlasništvu Općine.
List, sfòia (Solea solea linnaeus, 1758)
Akvatorij grada Umaga jedno je od najpoznatijih lovišta lista u Jadranu. U kasnu jesen, a naročito u prvoj polovini zime, spolno zrele jedinke lista migriraju s talijanske strane sjevernog Jadrana prema zapadnoj obali Istre zbog mrijesta i tako postaju dostupna lovina lokalnim ribarima.
Zbog teksture i kvalitete mesa te malo kostiju list je jedna od najtraženijih riba i predstavlja najvažniju gospodarsku vrstu bijele ribe u Istri. Na ovom području list se lovi specijaliziranim mrežama stajaćicama listaricama (pasarelama).
Orada, komarča (Sparus aurata)
Oradu zovu kraljicom mora, po svojoj ljepoti i slovi kao jedna od najukusnijih vrsta bijele ribe. Ime je dobila po karakterističnoj zlatnoj pjegi na škrgi.
Obitava na velikim dubinama, ali kada se hrani danju sporo pliva uz obalu, i tada „melje“ svojim snažnim čeljustima puževe, školjke pa čak i rakove. Najviše ih se nalazi u blizini ušća rijeka i sliva potoka. Prije Drugog svjetskog rata u razdoblju migracija cipli, orada i brancina iz Tršćanskog zaljeva prema zapadnoj obali Istre događali su se veliki ulovi u sezonskim lovištima riba na području Umaga. Danas se lovi raznim mrežama stajaćicama, ali za domaće ribare najljepši ribolov je udicom s obale ili iz barke. Orada je za jelo najbolja pečena na gradelama.
Brancin, lubin, bransin (Dicentrarchus labrax)
Brancin je među najcjenjenijim bijelim ribama Jadrana. Može narasti do jedan metar dužine, a najveći primjerak dosad ulovljen u Jadranu težio je 15,5 kg.
Voli boćate vode, kakve i jesu na prostoru umaške obale uz sliv domaćeg Potoka. Stoga je u povijesti umaškog ribarstva, uz ciple i orade, brancin bio glavna lovina u zimskim sezonskim lovištima riba. Za jelo najbolji je pečen na gradelama, a pojedinci su ga u Umagu sušili te ga pripremali u pećnici s krumpirom.
Sipa, sepa (Sepia officinalis)
Sipa spada u rod glavonožaca, a u Jadranu živi nekoliko vrsta. Nalazi se posvuda u Jadranu, i u plićacima i do 250 m dubine. Kada se mrijesti tijekom proljeća, dolazi uz samu obalu i onda postaje laka lovina: bilo da je hvataju ostima noću pod svjetlom ili nekoć tradicionalnom drvenom varalicom za sipe – separiolom. Lovi se i dubinskim povlačnim mrežama i mrežama stajačicama. Za jelo je vrlo cijenjena u crnom rižotu, za salate, a dodaje se i u miješane brodete za slađi okus.
Lignja, caramài (Loligo vulgaris, Lamarck, 1798)
U Jadranu živi četiri vrste liganja iz roda glavonožaca i sve su četiri vrlo ukusne. Love se mrežom migavicom. U umaškom akvatoriju najčešće su se lovile tradicionalnim udičarskim alatom puščom (pus᾽sia). Lignja ima osam kraćih i dva dugačka kraka i majstorica je prerušavanja u prirodi zbog svojih pigmentnih stanica, koje joj služe za brzu izmjenu boje tijela (mimikrija). Za jelo se priprema na više načina: pečena na gradelama, frigana (pržena), u pećnici s krumpirom, pod pekom, punjena, kao dodatak miješanim brodetima. Lignja zna narasti i do metar dužine (s krakovima).
Plemenita periska, stùra (Pinna nobilis)
Danas je plemenita periska zbog kritične ugroženosti zaštićena vrsta i znanstvenici ulažu velike napore u njezino očuvanje. Nekad se periska osim jela koristila za dobivanje izuzetno rijetke i lagane tkanine, sjajne poput zlata i poznatije pod nazivom „morska svila“ od koje se izrađivala odjeća za bogate žene.
Plemenita periska endem je Sredozemnog mora i ujedno najveći školjkaš tog područja. U Jadranu obitavaju još dvije vrste periski: Pinna rudis i Athrina fragilis. Najčešća među njima, plemenita periska, donedavno je obitavala duž cijele obale Istre, a u okolici Umaga njezina su staništa bila izuzetno brojna, naročito u uvali Zambratija. Poput podvodnog nebodera, periska je osiguravala stanište za brojne morske organizme te je na taj način ispunjavala vrlo bitnu ekološku funkciju.
Međutim, od 2016. godine diljem Sredozemlja započeo je masovni pomor plemenite periske uzrokovan patogenim bakterijama i parazitima koji su se proširili i na Jadran da bi u 2019. godini stradale i istarske periske.
Kunjka, mùssolo (Arca noae)
Središte lova školjki prirodnog rasta – kunjki nekoć se prostiralo od rta Savudrije do izvan Umaga. Lovilo ih se u razdoblju od siječnja do travnja, a piranski i umaški ribari bili su glavni lovci na ovu školjku.
U razdoblju 1948. – 1949.g. došlo je do velikog pomora naslaga kunjki, koje su se s vremenom jednim dijelom oporavile. Kunjke su se nekoć vadile posebnim malim povlačnim mrežama kunjkarama (mussoler) pomoću barki. Potražnja za njima je bila velika, a najviše su ih prodavali u Trst i druge talijanske gradove. Zanimljivost je da su kunjke u Trstu bile tako popularne da su ih vrlo jeftino prodavali na uličnim punktovima – mussolerama – sve do 1960-ih godina. U Umagu ih je prije i za Drugog svjetskog rata otkupljivala mala tvornica za preradu morskih plodova koja ih je konzervirala. Danas ih sakupljaju ronioci s bocama, i veća plovila uz alat zvan mehanička drežda - rampon.
Cesare Fonda (Trieste in cucina): Male morske školjke s blagom.
Priljepak, Pantanèla (Patella)
Pantanela nam dolazi iz roda primitivnih puževa. U Jadranu obitava tri vrte priljepaka: Patella vulgata, P. coerulea, P. lusitana. Nalaze se u pojasu plime i oseke prilijepljeni za stijene gdje se hrane algama. Tako priljepljeni mogu odoljeti udaru od 10 kg. Nožićem se odvaja od stijene i najčešće se jede sirov ili pripremljen na šugo s palentom ili tjesteninom.
Ogrc, Nanar, Narìdola (Monodonta turbinata)
Narìdola je sitni morski puž koji živi na kamenitim morskim plićacima. Lovi se za oseke kada se nađe iznad razine mora sakriven ispod kamenja ili uz stijene. Priprema se kao morska sala ili na šugo uz tjesteninu ili palentu. Naridole su i dobra eška (meka) u lovu na ribe.
Rakovica, Grançièvola (Maja squinado)
Grancievola je morski rak kojemu se vrlo ukusno meso nalazi ispod oklopa (pea), a naraste i do 1,50 kg. Umaške vode nekada su obilovale običnim rakovicama, bilo ih je u izobilju do te mjere da su ih kuhali, čistili i njima hranili kokoši jer ih nisu imali kome dati.
Sezona lova im je od siječnja do svibnja. Istarski ribari su ih lovili prvenstveno u većim dubinama jednostrukim mrežama stajaćicama – squaineri. U period razmnožavanja rakovice se približavaju obalama zbog čega su ih ribari na području Umaga mogli vaditi jednu po jednu s morskog dna pomoću tradicionalnog ribarskog alata – velikih kliješta zvanih granser.
Grmalj, Grancipor (Eriphia verrucosa)
Morski rak grancipor desetoronožac živi na kamenitoj obali (grotama), na području plime i oseke. Svakako se treba paziti njegovih jakih kliješta. U Umagu je jako cijenjen u gastronomiji.
Neizostavan je sastojak brodeta jer se od samog grancipora priprema ukusan brodet, a može biti dodatak uz druge ribe u miješanom brodetu.
Kanoća, Canòcia (Squilla mantis)
Svjetložućkasti morski rak, naraste i do 20 cm, na repu ima dvije crne točke. Ima vrlo oštra kliješta kojih se treba čuvati.
Tipična je koćarska lovina stoga se u kuhinjama domaćih ribara može naći u tanjuru fritto misto. Inače je odličan dodatak svakom brodetu, a od njega se priprema i buzara.
