Udičarski alati
Tunja (togna)
je najjednostavniji i najstariji ribolovni alat pri ulovu ribe. Osnova je udica od nehrđajućeg materijala na jednom kraju koja se privezuje uzicom/konopcem te namotava na drugi kraj na motovilo od pluta i privezuje. Moguće je dodavati i više udica s umecima, olovnice za spuštanje udice i plovke za signalizaciju ulova. Uzice su se nekada izrađivale od dlake repa muškog konja s obzirom na to da najlonski konac još nije bio izumljen. Na kraj bi se pričvrstio tanki konac, dobiven od dudovog svilca, a na njega udica. Danas je udica izabrana kao jedan od 20 najboljih alata u povijesti čovječanstva.
Foto: Brončana udica s bodljom. Sipar, 6. – 7. st.
Pušća (pus'cia)
je udičarski ribolovni alat kojim su se lovile lignje, a sastojala se od drvenog štapa na čijem su kraju bile kružno postavljene igle. Na drveni štap bi se kao mamac nataknula manja riba, najčešće morski pauk. Za štap se vezivala uzica, čija je duljina ovisila o dubini mjesta lova, te se namatala na motovilo od drva ili pluta.
Foto: Pušća (pus'cia)
Parangal
je najznačajniji udičarski alat, a posebno je popularan jer se njime može obuhvatiti veća ribolovna površina. Njime se love ribe otvorenog mora i grabežljivci. Sastoji se od duge osnovne uzice/konopa za koju su u određenim razmacima privezane tanje uzice na čijim krajevima se privezuju udice s ješkom. Na jednom kraju parangala nalazi se uteg za sidrenje, a na drugom signalni plovak kao oznaka: tikve, drvene bačvice, veća pluta. Kada nije u upotrebi, osnova se odlaže u pletenu košaru ili drveni sanduk, a udice se zakače o njihov rub.
Varalica za sipe (separiola)
tradicionalna je ribarska alatka kojom su se nekoć lovile sipe. Riječ je o drvenoj brijestovoj daščici u obliku sipe, dužine 20-25 cm. Na gornjem zaobljenom dijelu nalaze se dva udubljenja u koja su uglavljena dva komada stakla od 2 cm promjera, dok se na stomak nanosi sloj gipsa. Na glavu se fiksira dva do tri para udica, dok je na repu kuka za koju se priveže uzica za povlačenje. Kada mužjaci sipe ugledaju varalicu, podižu se kako bi je pokušali uhvatiti. Jedan se uvijek zakači, dok se druge hvata mrežicom.
Foto: Varalica za sipe (separiola)
Klopke
Vrša
je ribolovni alat u obliku klopke i ubraja se u starije ribarske alate u našem morskom ribolovu, namijenjena za lov riba, rakova i glavonožaca. Tradicionalno su se vrše plele od drvenog šiblja: mirte, trstike ili smreke u obliku cilindra s ljevkastim ulazom kako bi riba i rakovi mogli lako ući, ali ne i izaći kroz usku stranu u unutarnjem dijelu. Spušta se na dno uglavnom blizu obale, a označava se užetom na koji je privezan plovak.
Grampa
ribarska alatka kojom su se nekoć lovile rakovice – riječ je o metalnim grabljama izrađenim od višestruko lučno savijenih tankih šipki, koje su na kraju nazubljene i postavljene na dugu drvenu dršku.
Granser
je još jedna tradicionalna alatka za lov rakovica, izrađena od kružno postavljenih šipki na dugi drveni štap ili poput velikih kliješta. Tako je svaki ribar izrađivao za sebe svoju grampu ili granser, prilagođavajući se svojem osobnom načinu lova, što je odraz domišljatosti i umijeća lokalnih ribara u izradi alatki za ribolov.
Sergio Bessich, (Umago Viva, 139.)
” Moj djed je uglavnom koristio dvije glomazne vrše, koje je sam izradio pletenjem željezne pocinčane žice oko čvrstog okvira u obliku srca. Velika prozirna zamka, s ljevkastim otvorom na ravnoj, širokoj strani, te vratašcima na gornjem dijelu kroz koji se ubacuje mamac i vadi ulovljena riba… Kao mamac koristio je glavu i iznutrice srdele, koje je tvornica davala besplatno seljacima. Prije zore bi se ustajao, ponovo išao sa sandolom da pokupi vrše. kad bi stigao na pravo mjesto, bacio bi malo sidro prema dnu, koje bi bez promašaja zakačilo vršu i on bi je podigao. “
Ermanno Bernini, (UV, 144.)
” Mnogi ribari amateri […] koristili su ovo razdoblje (proljeće) za lov na rakove na nekoliko metara dubine, koristeći se granserom. Ova alatka sastojala se od drvene drške dužine do osam metara, s ugrađenim kliještama, koja su se pokretala užetom dugačkim koliko i šipka. No, bilo je potrebno raditi u paru, a kutija sa staklenim dnom služila je za praćenje situacije pod vodom i usmjeravanje kretanja broda…”
Tradicija održavanja mreža
Mreže su se izrađivale od lana ili konoplje, a početkom 20. st. izrađuju se i od pamuka. Dodatno su se obrađivale bojanjem radi zaštite.
Za bojanje se koristila otopina dobivena mljevenjem i kuhanjem kore bora u morskoj vodi. Ta se otopina zatim nekoliko puta izlijeva na mrežu ili se mreža izravno prokuhava u otopini i zatim ostavlja sušiti na suncu.
Mreže koje su se češće koristile obično su se bojale jedan do tri puta tijekom jednog tromjesečja i trajale su od jedne do tri godine. Mreže izrađene od konopa trajale su više od osam godina.
Bojanje mreža u Umagu uglavnom su obavljali ribari iz ribarske udruge, i to na obali, gdje su se nalazile velike betonske cisterne.
Tradicionalne mreže stajaćice
Foto: Mreža ciplarica (Faber)
Ciplarice (Saltarelle)
koristile su se za lov cipala koji su poznati kao dobri „skakačiˮ pa je zato bio potreban poseban sistem slaganja mreža. Prva glavna jednostruka mreža polagala se okomito do morskog dna usidrena pomoću štapova trstike, i druge trostruke mreže, koja se također pomoću štapova trstike razapinjala vodoravno uz glavnu mrežu, a svrha joj je bila da spriječi preskakanje ribe preko ruba glavne mreže.
Listarice (Passarella)
trostruke mreže stajaćice, visoke oko 1 m i duge oko 20 m. Koriste se za lov listova od studenog do konca veljače. Mreže se spuštaju navečer na otvorenom moru, a dižu ujutro. Polažu se okomito prema pučini, odnosno poprijeko smjeru kretanja ribe, uvijek u sustavu 50-200 komada međusobno povezanih mreža.
Squaineri
jednostruka mreža stajaćica za lov rakovica visoka oko 1,5 m, duga od 12 do 20 metara. Umaške vode su nekada obilovale običnim rakovicama koje su se lovile od siječnja do svibnja.
Polaganje ribarskih pošta u blizini umaških obala s jednostrukim mrežama stajaćicama koje se polažu u spiralu. Spirala je zimi okrenuta prema sjeveru, a ljeti prema jugu. Mreža se baca navečer, a podiže ujutro.
Popunice (Bombine)
trostruke mreže stajaćice visoke 1,5 m do 2 m kojima se lovilo sipe, ali i ciple, špare, trlje, salpe.
Tradicionalne mreže potegače
Foto: Ribarska obitelj Grassi s mrežom mussoler
Kunjkara (mussoler)
povlačna mreža za lov školjaka – kunjki. Oblikom stožasta vreća koja je nataknuta na pravokutni metalni ili drveni okvir tvoreći tako otvor mreže. Donji dio mreže koji struže po morskom dnu opterećen je olovnim utezima. Smatra se pretečom koće. Središte lova školjki prirodnog rasta, kunjki – mussola (Arca noae), prostiralo se od rta Savudrija do izvan Umaga. Lovile su se u razdoblju od siječnja do travnja, a piranski i umaški ribari bili su glavni lovci na ovu školjku.
Trate
mreže potegače koje su se koristile prilikom sezonskog zatvaranja prirodnih uvala – ribolovišta. U Umagu je bila najpoznatija trata na ciple, koja se koristila u gradskoj luci, u uvalama Pozioi, Valelonga i Montarol.
Koće i tartane
povlačne dvokrilne mreže za otvorena mora. Nekoć su ih koristili samo ribari iz Chioggie (Ciosoti) za što su bila potrebna dva broda, najčešće bragoci, koji su paralelno vukli mreže.
Plivarica – Saccaleva
mreža potegača četvrtasta oblika, za otvorena mora. Koristi se za noćni ribolov: ribu privlače jaka svjetla postavljena na krmi manjih brodova, a u posljednje vrijeme i na matičnom brodu. Kada se procijeni da je formirano jato ribe dovoljno veliko, počinje se sa zapasivanjem jata mrežom s matičnog broda koji vozi u krug. Nakon što se spoje dva kraja mreže, počinje se sa zatvaranjem dna plivarice.
Foto: Mreže plivarice na rivi
Na sviću- osti
Osti (la fiocina)
su ribolovni alat kojim se lovi probadanjem riba, glavonožaca i rakova. Sastoji se od metalne viljuške s tri ili više šiljaka koja je nataknuta na drvenu motku, dužine najčešće sedam metara. Šiljci završavaju zupcima koji služe tomu da lovina ne ispadne s ostiju. Ostima se lovi danju i noću, iz barke ili s obale.
Pod svjetlom (a fogo)
tehnika je lova noću s ostima iz barke. Za umaški kraj karakterističan je lov ostima iz savudrijske batane, koja na dnu pramca ima ugrađeno staklo i feral za noćni lov. S tako opremljenom barkom u ribolov se najčešće odlazilo u paru, noću, na sviću (a fogo). Jedan član posade vesla s krme prema pramcu u stojećem stavu s dva vesla oslonjena na drvene letve (brazzare), dok drugi gleda kroz staklo, daje znak za zaustavljanje i lovi ostima. Ovom tehnikom lovile su se sve vrste riba, lignje i rakovice.
