…..To je za ribara bio luksuz, ribar je čuvao više čizmu nego ruku. Moj otac je nekoć prije 50, 60 godina koristio 20 mreža, koje su imale skupa 360 m, a danas moj sin baca 5 km mreža odjednom. Danilo Latin, ribar iz Zambratije (1960.)
Ribari
Iako je život uz obalu usko vezan uz ribolov, nekoć u Umagu profesionalna ribarska djelatnost nije bila razvijena. Nije bilo razvijeno tržište ribom pa su ribari često morali trampiti ulov za poljoprivredne proizvode. Manjem je broju Umageža (Umažana) i Šalvorina (Savudrijaca) ona bila ribarski zanat, a većim dijelom dopunska djelatnost uz poljoprivredu. Najviše ih se upošljavalo u vrijeme sezonskog lova riba zbog čega su postojali ribari samo za jedan dan. U ribarskim obiteljima ta se tradicija prenosila s generacije na generaciju. Glava obitelji bio je ujedno kapetan plovila – capobarca, a posadu su činili sinovi, braća i nećaci.
Za ribare prva od prekretnica bila je ugradnja brodskog motora, nakon Drugog svjetskog rata, potom nabava gumenih čizama, zamjena pamučnih mreža s laganijim sintetičkim te ugradnja mehaničkog vitla za dizanje mreže, koje je u Umag došlo 1970-ih godina.
Ribari se obično prikazuju s licem i čelom izbrazdanim od sunca i vjetra. Ne vidi se pritom ruke koje su nažuljane, dlanovi otvrdnuti od soli i mreža, leđa iskrivljena od vesala i konopa. Predrag Matvejević, (Mediteranski brevijar)
Ribarske obitelji
Tijekom 19. stoljeća umaški ribari najčešće dolaze iz obitelji Favretto, Grassi, Venturin i Vittor, dok se pokoji ribar znao naći i u obiteljima Vidali, Giraldi, Sodomaco i Bessich. Početkom 20. stoljeću sve je više profesionalnih ribara koji dolaze i iz drugih obitelji, kao što su Majer, Zancola, Latin, Bose.
…..Po troje članova profesionalnih ribara, noću su napuštali luku, sa zavežljajem večere, posudom s obrokom umotanom u veliku salvetu, ručnik, kojeg su jeli na brodu, nakon što spuste mreže. Giuseppe Bessich, (Umago Viva 14.) prijeratna sjećanja.
Obitelj Favretto (Teno)
Roditelji: Luigi i Barbara (Giraldi)
Paolo Favretto(1899.- ?)
Sin
Mario Favretto(1902.- 1973.)
Sin
Tijekom Prvog svjetskog rata, djeca i starci koji su ostali u gradu kriomice su noću ribarili kako bi prehranili gladno stanovništvo. Tako je Mario 1917. godine sudjelovao u epizodi kada je ribare presreo ratni brod i držao ih zarobljene nekoliko dana.
Edoardo Favretto(1888- 1983)
Sin
Do kraja je bio vjeran moru pa se i sa svojom barkom oprostio na tipičan umaški način – fondando la batana, nije prodao ni uništio svoju barku već ju je potopio izvan umaške luke.
Francesco Favretto(1893- ?)
Sin
IZVOR: HR-DAPA-78, Lučka kapetanija u Rovinju / Capitaneria di porto Rovigno, k. / b . 51, 63
Obitelj Grassi
Roditelji: Giovani Grassi (1855.-1935.) i Maria (Favretto)
Andrea Grassi(1875. – 1942.)
Sin
Bortolo Grassi(1878. – 1955.)
Sin
Giuseppe Grassi, barba Bepo Perga (1860.-1940.)
Sin
Prvi je upravitelj Ribarske udruge 1908.
Antonio Grassi (1867.)
Sin
IZVOR: HR-DAPA-78, Lučka kapetanija u Rovinju / Capitaneria di porto Rovigno, k. / b . 51, 63
Obitelj Grassi
Roditelji: Giuseppe i Antonia (Bose)Mariano Grassi(1900. – ?)
Sin
Paolo Grassi(1905. – ?)
Sin
Antonio Grassi(1889.-?)
Sin
Obitelj Giraldi
Roditelji: Angelo i Maria (Sforzina)
Giuseppe Giraldi (Bepi Ocialon)1886.
Sin
Ernesto Giraldi(1901.-1957.)
Sin
(barka Antonia)
Obitelj Giraldi
Roditelji: Ernesto i Albina (Bubich)Angelo Giraldi(1922. – 1973.)
Sin
(Ucia)
Mario Giraldi(1924. – 2006.)
Sin
IZVOR: HR-DAPA-78, Lučka kapetanija u Rovinju / Capitaneria di porto Rovigno, k. / b . 51, 63
Ribarska udruživanja
Umaški su ribari radi zaštite svog staleža bili stoljećima pa sve do skoro početka 20. st. udruženi u bratovštinu posvećenu apostolu-ribaru sv. Andriji. Od 1908. godine okupljaju se u Ribarsku uniju (Unione dei pescatori) koju su na samom početku vodili predsjednik Giuseppe Grassi i potpredsjednik Domenico Bessich.
U Umagu je bio običaj da se svake godine 30. studenog slavi sv. Andrija, svečanom misom koja se pjevala u nazočnosti gradskih vlasti i svih ribara i njihovih obitelji. Bio je to poseban dan posvećen ribarskom zanatu, župnik bi na rivi blagoslovio barke, a ribari su ga darivali ribama. Djeca su obilazila kuće ribara i pjevala himnu sv. Andriji: Sant’Andrea pescatore, che pescava in Galilea, tuti i pesci che ‘l ciapeva, a tuti noi el ne li devideva… Viva apostolo S. Andrea. (Sveti Andrija ribar, koji je ribario u Galileji, svu ribu koju je uhvatio, svima nama je podijelio… Živio apostol sv. Andrija.). Za pjesmu su također bila nagrađena ribom. Danas se tradicija slavljenja sv. Andrije nastavlja u Savudriji.
Ja sam došla u Umag 16. 8. 1957. iz Vižinade. Moji su rekli: ma, kamo ideš? Mi je reko tata, vidi par dana ako ti se ne sviđa, vrati se doma. S koliko godina ste došli? Sa sedamnaest. Pustili su me jer je moj brat bio tu. Da li je među radnicama bilo i domaćih žena? Bilo je, ali su bile sve starije. Nas je u tvornici bilo većinom mladih i sve su radile na normu, sve su došle u Umag. U Umagu su vam svi šefovi bili Talijani, a ako niste znali govorit talijanski, su vas zvali sciava. Ja sam nešto znala talijanski, ali ja sam govorila istarski…
Livia Tirello
(rođena Ritoša, 1940.) bila je radnica u tvornici Dragonja.
Žene i ribari
Iako žene po zanimanju nisu bile ribarice, nerijetko su pomagale muževima prilikom čišćenja i krpanja mreža, a često su i prodavale ribu. Ali žene su često išle na grancipore. Hvatale bi ih s obale u veljači kada su bile velike oseke. Ženski posao je bio i vađenje školjki (cape) i puževa (naridole). Ženama koje su živjele u Bogorodičinoj ulici (via della Madonna) razonoda je bila vađenje vongola (catar cape) na području današnje Nove obale. Kada bi došle prve hladnoće, posebno u siječnju, za vrijeme oseka, na tom bi se dijelu obale otkrili prekrasni pješčani sprudovi s crnim blatom i algama, pogodnim za razmnožavanje ove vrste školjaka. Žene bi stizale u ranim poslijepodnevnim satima s dva neophodna alata: starim kuhinjskim nožem za ispitivanje blata i vađenje školjaka te loncem za njihovo prikupljanje, po mogućnosti s rupom, kako bi se odmah eliminirala voda. Školjke bi skupljale do sumraka, vraćajući se kući promrzle, ali zadovoljne bogatim ulovom.
Žene su bile glavna radna snaga i u pogonu za preradu i konzerviranje ribe koju otvara prvo Sanquinetti 1920-ih, a nastavlja tvornica Arrigoni. Tada je u umaškom pogonu bilo 400 zaposlenih, a većinu su činile žene. Zabilježeno je da je 1938. istarska riblja industrija zapošljavala čak 3899 radnika, od čega su 80 posto bile žene. Nakon Drugog svjetskog rata proizvodnju nastavlja tvornica Dragonja u kojoj su radile žene iz okolnih sela, ali i unutrašnjosti i udaljenijih krajeva Istre.
A tu oko ruku ti je bilo sve pojedeno (nagriženo) od ulje i u slano od ribe, ako si se dirnuo koža je bila slana… Od mora i sunca to te sve peklo… To je tekla krv po ruki… Znam da mi je brisala (kolegica) ruku punu krvi tu… Kuta me nažuljala i mi je zamotala s jednom krpom koju je imala tamo makar su je ispeglali s peglom zbog bakcila (za dezinfekciju)…
Livia Tirello
(rođena Ritoša, 1940.) je opisala kako se radilo i po 24 sata, nakon čega bi se radnice kupale u moru ispred tvornice kako bi sprale miris, sol, ulje i krljušti od ribe.
(UV, 129.)
(UV, 57.)
Djeca ribari
Kako su nalagale društvene i gospodarske prilike, zaposlenje se tražilo u najranijoj dobi, pa su se početkom 20. st. dozvole za ribarenje izdavale već djeci od 13 godina. Tako je bilo moguće ribarski radni vijek započeti još kao tinejdžer, u krugu obiteljskog zanata, ili se zaposliti na barci – padrona, i to prvo kao pomoćni ribar (pescatore), mornar (marinaio) ili kao veslač u ribolovu (voga per la pesca).
…Od moje sedme godine sam išao na more sa nonom Antoniom Tirello (Nando). Sa nonom sam lovio mrežom i na pušću. Francesco Zacchigna, iz Lovrečice (1953.)
Što su to ribolovišta?
Ribolov se nekoć za domaće stanovništvo najvećim dijelom odvijao u plitkim priobalnim vodama, milju od obale u širokom pojasu akvatorija, dok je otvoreno more bilo većinom namijenjeno ribarima iz Chioggie (hr.Ćozoti).
U priobalnoj zoni, za vrijeme austrijske i talijanske uprave, odvijao se mali ribolov ili sezonsko zatvaranje uvala. Za vrijeme prirodnih migracija ribe bi se sklanjale u uvale koje bi se tada zatvarale za ribolov. Tradicionalno su se takva područja zvala ribolovišta – peschiere, koja su na području sjeverozapadne Istre bila najrazvijenija. Tako je duž umaškog priobalja postojao niz prirodnih ribolovišta koja su odgovarala kopnenim posjedima veleposjednika, komune i crkve. Vlasnici su dijelove mora dodjeljivali u zakup domaćim ribarskim obiteljima, udrugama ribara ili povlaštenim građanima, koji su zakup plaćali novcem ili dijelom ulova.
